MA Moments

Skulptura je oblikovana kao kameni sarkofag izrađen od 80 godina starog spremnika za maslinovo ulje s otoka Korčule. Na jednoj strani ručno je uklesan natpis ET IN ARCADIA EGO (“I ja sam bio u Arkadiji”), a na drugoj SELVA OSCURA (“Mračna šuma”).

Rad MA Moments tako postaje svojevrsni spomenik prekomjernom turizmu i gubitku identiteta stanovništva koje je izvorno bilo vrlo tradicionalno. Readymade objekt (spremnik za ulje, kamenica) predstavlja tradiciju koja polako nestaje. Danas se ti kameni spremnici koriste isključivo u dekorativne svrhe, primjerice kao posude za cvijeće. Kada je na jednoj strani kamenice ugraviran natpis ET IN ARCADIA EGO, on upućuje na propadanje tradicionalne kulture, dok druga strana s natpisom SELVA OSCURA iz Danteova Pakla simbolizira gubitak vlastitog identiteta.

Između te dvije krajnosti nalazi se – ništa – MA, pojam iz japanske estetske teorije koji označava prazninu, odnosno prostor između. Ta se praznina zrcali i u turističkim tokovima koji se najčešće slijevaju na otok s kruzera, zadržavajući se tek nekoliko sati, prije nego što pohitaju prema sljedećem odredištu. Takav posjet ostavlja vremena tek za obvezni selfie – dokaz da je netko “bio tamo”. U vrijeme Grand Toura, od putovanja Michela de Montaignea (1580.-1581.) do Goetheovih godina u Italiji (1786.–1788.), putovanja su bila ekskluzivno i najčešće jedinstveno životno iskustvo. Njegova omiljena maksima ET IN ARCADIA EGO bila je simbol prolaznosti i zahvalnosti za doživljena iskustva i prizore. Za Dantea je, pak, ulazak u “mračnu šumu” (Selva oscura) značio gubitak puta – a tek uz pomoć svog dobrog vodiča Vergilija ponovno je pronašao put prema vrlini, prolazeći kroz pakao do raja.

Simon Beer: MA Moments
Ulrich Schneider

Na trgu nalik proširenju u Ulici don Pavla, u staroj jezgri hrvatske Korčule, između sjevernog boka moćne katedrale sv. Marka i pročelja kapele sv. Petra, stoji godinu dana jedno strano tijelo: svojevrsna škrinja od grubo klesanog lokalnog vapnenca, nešto više od metra široka i visine prikladne za sjedenje. Teška oko četvrt tone, zapremine 250 litara, pokrivena je kamenom pločom. Na obje strane su nedavno, pažljivo urezanim slovima, uklesani natpisi: prema crkvici sv. Petra ET IN ARCADIA EGO, a na stražnjoj strani SELVA OSCURA. Ta skripturalna intervencija pretvara naizgled banalan strani predmet u artefakt, u umjetničko djelo.

Ovaj je objekt pronašao, obradio i postavio na pravo mjesto švicarski konceptualni umjetnik Simon Beer (*1964). Nakon izobrazbe za strojarskog mehaničara u Zürichu i završene kantonalne mature, studirao je umjetnost i komunikaciju na F+F školi za eksperimentalni dizajn u Zürichu. Potom je ostvario uspješnu karijeru kao samostalni poduzetnik u dinamičnom području komunikacijske industrije. Paralelno s time, od 1989. sudjelovao je na više od devedeset samostalnih i skupnih izložbi u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Engleskoj, Japanu, Italiji i Hrvatskoj. Do 2012. živio je i radio u Zürichu i Fribourgu, a do 2022. djelovao je i između Švicarske i Bordeauxa.

Otok Korčulu, smješten između Splita i Dubrovnika, Beer je otkrio tijekom svojih jedriličarskih putovanja dalmatinskom obalom te je prije četiri godine odlučio ondje se nastaniti sa svojom partnericom Françoise. U malom lučkom mjestu Lumbarda na južnom dijelu otoka kupili su zemljište iznad mora, gdje se bave kreativnim, ekološkim uzgojem hrane, a među dvadesetak maslina planiraju izgraditi kuću-atelijer i laboratorij prema projektu njegove partnerice, arhitektice. Od tada Beer s osobitom, njemu svojstvenom znatiželjom istražuje krajolik i povijest otoka i njegove okolice – pješice ili terenskim vozilom – uvijek u potrazi za objets trouvés, koji su odavno u središtu njegova umjetničkog rada. Spomenuta kamena škrinja jedan je od takvih nalaza.

Otok Korčula, koji svoje grčko ime Melaina Korkyra (Crni Krf) duguje bogatim šumama bora i crnike, ubraja se među najslikovitije otoke istočnog Jadrana. Poput usidrenog pomorskog znaka preživio je burne povijesne oluje pod upravama Grka, Rimljana, Bizanta, Mletaka, Francuza, Engleza i Austrijanaca, sve do pripajanja Jugoslaviji 1918. godine. Nije bio pošteđen ni talijanske i njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Od 1991. Korčula je dio Hrvatske, danas i Europske unije te eurozone.

Nije stoga čudno da se na otoku razvilo izrazito samosvojno stanovništvo koje se odupiralo stranim vlastima, ali je istodobno znalo iskoristiti njihove prednosti. Grad Korčula osobito duguje Mletačkoj Republici (1420.–1797.) svoj utvrđeni izgled i reprezentativne građevine. Isto vrijedi i za ruralno stanovništvo, koje danas čini dvije trećine od oko 20.000 stanovnika i uglavnom živi od maslinarstva, vinogradarstva i turizma. No ta tradicionalna samobitnost danas je ugrožena deseterostruko većim brojem turista koji svake godine tijekom ljeta preplavljuju otok.

Poseban fenomen, kao i u drugim turističkim središtima od Venecije do Dubrovnika i Krfa, predstavljaju mase putnika s kruzera koji tijekom sezone uplovljavaju u korčulansku luku i nakon nekoliko sati ponovno isplovljavaju. Tada se stari grad puni posjetiteljima koji, nakon nekoliko “dokaznih” selfija, uglavnom pokazuju malo interesa za dublje povijesno razumijevanje, a više za folklorne atrakcije poput navodne rodne kuće Marca Pola. Upravo na taj fenomen, između ostalog, upućuje i Beerovo djelo.

Kamena škrinja, koju bi posjetitelj mogao zamijeniti za klupu, mali sarkofag ili pokriveno korito, izvorno je tipičan hrvatski predmet – spremnik za oko 250 litara maslinova ulja, tzv. kamenica. Nekada je stajala u svakom domaćinstvu i čuvala dragocjenu tekućinu svježom godinu do dvije. Danas se, zbog praktičnijih čeličnih spremnika, često koristi tek kao dekorativna posuda. Beer je svoj primjerak, star oko 80 godina, pronašao kod sina pokojnog klesara, otkupio ga i postavio na svoje zemljište, prepoznajući u njemu više od zastarjelog predmeta – možda i zbog sličnosti s antičkim sarkofagom.

Povijest umjetnosti poznaje brojne primjere prenamjene pronađenih objekata, od srednjovjekovnih porfirnih stupova do Picassove Glave bika iz 1942. godine. Za Beera su, međutim, dovoljni natpisi ET IN ARCADIA EGO i SELVA OSCURA, zatvorenost unutrašnjosti i simbolična pozicija djela da bi nastalo umjetničko djelo.

Arkadija, idealizirani pastoralni krajolik antičke Grčke, kroz povijest je simbol zemaljskog raja, ali i prolaznosti. Natpis ET IN ARCADIA EGO ujedno je i memento mori, kako ga tumače slikari poput Guercina i Poussina. S druge strane, SELVA OSCURA potječe iz Danteove Božanstvene komedije i označava gubitak puta u “mračnoj šumi”, iz koje pjesnik izlazi uz vodstvo Vergilija.

Dok prvi natpis upućuje na idiličnu, ali prolaznu stranu Korčule, drugi priziva njezinu “tamnu” dimenziju i gubitak orijentacije. Između ta dva pola nalazi se koncept MA – japanski pojam praznine ili međuprostora, koji Beer preuzima iz budističke i šintoističke filozofije. MA označava interval, prostor između, svijest o odnosu forme i ne-forme.

Tako MA Moments čine dva krajnja elementa – arkadijsko iskustvo i prolazak kroz tamu – dok se istinska spoznaja nalazi u zatvorenom, nedostupnom prostoru kamenice. Upravo tu enigmatsku prazninu Beer postavlja pred posjetitelje u središtu Korčule, nudeći im rijetku priliku za kontemplaciju usred turističke vreve.

Za razliku od današnjih brzih putovanja, nekadašnja su putovanja imala i cilj i put. Beer se tom temom bavio i u ranijim projektima, poput hodočašća Adventus (2012), istraživanja morskih plutača Quelqu’un qui s’occupe de moi (2019) ili konceptualnog putovanja lutke Barbie oko svijeta (1996). Možda će i MA Moments potaknuti barem neke posjetitelje da zastanu – makar na pola sata – i promisle o prostoru između dolaska i odlaska.