MA Moments

Umjetničko djelo MA Moments oblikovano je poput kamenog sarkofaga, izvedenog od 80 godina starog spremnika za maslinovo ulje, kamenice. Na ovoj kamenoj skulpturi Simon Beer je dao ručno urezati dva natpisa: latinski tekst ET IN ARCADIA EGO (i ja sam u Arkadiji) okrenut prema ulazu te talijanski tekst SELVA OSCURA (tamna šuma) na suprotnoj strani.

Djelo se bavi dvama temeljnim strukturnim problemima na otoku Korčula, koji su reprezentativni i za cijelu Dalmaciju. S jedne strane tu je stalno rastuća turistička industrija, a s druge povezani gubitak identiteta lokalnog stanovništva. Lokalne tradicije jačaju koheziju i identitet, no s priljevom posjetitelja te se tradicije često svode na folklor i gube svoje značenje.

Spremnik za ulje (kamenica) kao ready-made simbolizira tradiciju koja polako nestaje. Danas se kamenice koriste isključivo u dekorativne svrhe. Natpis ET IN ARCADIA EGO upućuje na propadanje tradicionalne kulture, dok SELVA OSCURA (iz Danteove Božanstvene komedije) predstavlja gubitak vlastitog identiteta. Između njih je praznina. Prazna kamenica referira se na MA iz japanske estetske teorije. MA je umjetnička interpretacija praznog prostora u japanskoj kulturi, koja često ima jednaku važnost kao i ostatak djela te usmjerava promatrača na značenje negativnog prostora u umjetničkom radu. Koncept prostora kao pozitivnog entiteta suprotstavljen je izostanku takvog načela u povezanom “japanskom” poimanju prostora.

Ta se praznina odražava i u turističkim tokovima, koji na otok uglavnom dolaze kruzerima i nakon nekoliko sati boravka već jure prema sljedećoj destinaciji. Tako ostaje vremena tek za selfie koji potvrđuje da je osoba doista bila ondje. U doba Grand Toura, od putovanja Michela de Montaignea (1580.–1581.) do talijanskih godina Johanna Wolfganga von Goethea (1786.–1788.), putovanje je bilo ekskluzivno i često jedinstveno životno iskustvo, a njegov omiljeni moto ET IN ARCADIA EGO bio je simbol prolaznosti i uvažavanja doživljaja i prizora. Za Dantea Alighieria, ulazak u mračnu šumu bio je povezan s gubitkom pravog puta. Tek zahvaljujući svojem dobrohotnom vodiču Vergiliju pronašao je put natrag prema vrlini kroz pakao i naposljetku do raja.

Danas je “masovni turist” daleko od takve osjetljivosti te samo površno konzumira arkadijske prostore i tradicije koje u njima nestaju. Goetheov legendarni izraz “i ja sam u Arkadiji” mogao je nastati samo zato što je vidio ono što se ne može vidjeti.

Simon Beer: MA Moments. Korčula 2026/27.

Ulrich Schneider

Posjetitelji koji šetaju slikovitim starim gradom Korčule i koji su prošli pokraj veličanstvenog pročelja gotičko-renesansne Katedrale sv. Marka na istočnoj strani Trga sv. Marka vjerojatno bi previdjeli malu crkvu na njegovoj južnoj strani, da nije elegantnog stupa ukrašenog grbom na osmerokutnom, stepenastom postolju na njezinoj sjevernoj strani, okrunjenog osmerokutnim kapitelom, u čiju je stražnju stranu urezan okomiti utor za jarbol zastave. Ondje, visoko iznad krova crkve, vijori zastava Korčule. Kada je stup podignut 1515. godine, Crkva Gospojina, posvećena Bezgrešnom začeću Marijinu, već je stajala 37 godina.

Jednostavna renesansna građevina, koja potječe iz posljednje četvrtine 15. stoljeća, posvećena je 1483. godine od strane biskupa Malumbre i povjerena kao grobno mjesto usko povezanim, utjecajnim obiteljima Ismaelis i Gabrielis. Njihove palače nalaze se u blizini: palača Gabrielis, danas gradski muzej, na jugozapadnoj strani Trga sv. Marka, te palača Ismaelis, danas podijeljena u apartmane za odmor, gotovo neposredno uz zapadni izlaz u Ulicu Ismaelis. Ulaskom u Crkvu sv. Marije kroz portal,  koji je danju uvijek otvoren i ima stilski siguran stepenasti zabat, na uskom prolazu koji vodi prema uličici spomenutoj u gradskom statutu iz 1241., tri stepenice vode dolje u lađu dugu dva traveja, presvođenu križnim svodovima, na čijem su podu sačuvane brojne nadgrobne ploče obitelji Ismaelis. Prepoznatljive su po grbu izvorno mletačke obitelji: tri svijetle pruge nagnute udesno ispod tornja koji drže lavovi, kao i na njihovoj palači. Na sjeveru, unutrašnjost crkve završava baroknim oltarom i skulpturom Djevice Marije, okruženom mozaikom nizozemskog umjetnika Louisa Schrikkela (1964./67.).

Tijekom godinu dana u unutrašnjosti crkve nalazi se i strani objekt: svojevrsna škrinja izrađena od grubo obrađenog lokalnog vapnenca, široka nešto više od metra i na ugodnoj visini za sjedenje. Teška oko četvrt tone, ima zapreminu od 250 litara i prekrivena je kamenom pločom. Na prednjoj strani posjetitelje dočekuju poznate riječi ET IN ARCADIA EGO, uklesane jasnim kapitalnim slovima, dok ih na stražnjoj strani ispraća pomalo zagonetan natpis SELVA OSCURA. Ova intervencija pretvara naizgled banalni strani predmet u artefakt, u umjetničko djelo.

Ovaj predmet pronašao je, preoblikovao i postavio na sadašnje mjesto švicarski konceptualni umjetnik Simon Beer (*1964.). Nakon školovanja za strojarskog mehaničara u Zürichu i pohađanja kantonalne gimnazije, studirao je umjetnost i komunikaciju na F+F školi za eksperimentalni dizajn u Zürichu. Potom je uspio kao samostalni poduzetnik u dinamičnom području komunikacijske industrije. Istodobno, od 1989. sudjelovao je na više od devedeset samostalnih i skupnih izložbi u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Engleskoj, Japanu, Italiji i Hrvatskoj. Do 2012. živio je i radio u Zürichu i Fribourgu, uz povremeni boravak u Bordeauxu do 2022., dok je i dalje ostao vezan uz Švicarsku.

Beer je otok Korčulu, smještenog između Splita i Dubrovnika, otkrio tijekom svojih jedriličarskih putovanja duž dalmatinske obale te se prije četiri godine odlučio ondje nastaniti sa svojom partnericom Françoise Bousquet. U malom lučkom mjestu Lumbarda na južnom dijelu otoka kupili su zemljište s pogledom na more, gdje se bave kreativnom i ekološkom proizvodnjom hrane te gdje, među dvadesetak maslina, njegova partnerica arhitektica projektira njihov atelje i laboratorij. Od tada istražuje krajolik i povijest otoka i njegove okolice sa svojom karakterističnom znatiželjom, bilo pješice ili terenskim vozilom, uvijek u potrazi za pronađenim predmetima (objets trouvés), koji su već dugo u središtu njegova umjetničkog rada. Kamena škrinja o kojoj je riječ jedan je od njih.

Otok Korčula, koji svoje grčko ime Melaina Korkyra, što znači Crni Krf, duguje bogatim šumama bora i crnike, ubraja se među najslikovitije otoke istočnog Jadrana, ne samo zbog tih šuma koje se održavaju još od srednjeg vijeka i još uvijek prekrivaju više od polovice njegovih 280 km². Poput usidrenog navigacijskog znaka, bove, ovaj mali otok preživio je burne povijesne oluje tijekom kojih je bio pod grčkom, rimskom, bizantskom, mletačkom, francuskom, engleskom i austrijskom vlašću prije nego što je 1918. pripao Jugoslaviji. Korčula nije bila pošteđena talijanske i njemačke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Od 1991. dio je Hrvatske te danas pripada Europskoj uniji i europodručju.

Nije stoga čudno da se na otoku razvilo izrazito samosvojno stanovništvo koje se izoliralo od strane vlasti, ali je rado prihvaćalo njihove pozitivne aspekte. Grad Korčula osobito duguje svoj utvrđeni izgled i veličanstvene građevine, u kojima se nastanio gradski patricijat inzistirajući na neovisnosti od Mletačke Republike koja je ondje vladala od 1420. do 1797. Isto vrijedi i za ruralno stanovništvo koje danas čini dvije trećine od približno 20.000 stanovnika i uglavnom živi od maslinarstva, vinogradarstva i turizma. Naravno, njihovu tradicionalnu samostalnost i posebnost ugrožava desetostruko povećanje broja turista koji svake godine tijekom ljeta dolaze na otok, neki na dulji odmor, a većina samo nakratko.

Kao i u svim turističkim središtima od Venecije do Zadra, Splita, Dubrovnika i Krfa novi fenomen su mase ljudi s kruzera koji tijekom sezone uplovljavaju i u korčulansku luku te odlaze nakon samo nekoliko sati. Tada se stari grad redovito ispuni mnoštvom koje, nakon nekoliko obaveznih selfija kao dokaza boravka, pokazuje malo interesa za dublju povijesnu kulturu, radije se fokusirajući na folklor, poput navodnog rodnog mjesta Marka Pola. Upravo na taj fenomen usmjereno je umjetničko djelo Simona Beera postavljeno u Crkvi Gospojinoj.

Kamena škrinja, koju bi neki posjetitelji mogli zamijeniti za klupu, mali sarkofag ili pokrivenu posudu, izvorno je tipičan kućanski predmet u Hrvatskoj, spremnik za oko 250 litara maslinova ulja, poznat kao kamenica. Nekada se takav spremnik nalazio u svakoj seoskoj kući na otoku i čuvao dragocjenu tekućinu svježom jednu do dvije godine. Svi na otoku, stariji, ali i dio mlađih generacija, poznaju njegovu važnost. Danas se, zbog lakšeg održavanja čeličnih spremnika, često koriste kao velike tegle za cvijeće. Beer je svoj dobro očuvani primjerak, izrađen prije oko 80 godina, pronašao kod sina pokojnog klesara, od kojeg ga je otkupio i postavio na svom imanju radi kontemplativnog promatranja, naslućujući da taj objet trouvé (pronađeni predmet) ima više značenja od zastarjele poljoprivredne opreme. Doista, možda ga je privukla njegova sličnost sa zdepastim antičkim sarkofagom.

U povijesti umjetnosti ponovna uporaba pronađenih predmeta česta je pojava. Dragocjeni porfirni stupovi, prerezani u ploče, postali su središnji elementi rimskih kosmateskih podova u 12. i 13. stoljeću, a i carski sarkofag Fridrika II. (1194.–1250.) u katedrali u Palermu sastavljen je od masivnih antičkih porfirnih stupova koji su bili izrezani na dijelove. U baroknom razdoblju izrađivane su raskošne posude za piće od egzotičnih pronađenih predmeta poput školjki nautilusa, nojevih jaja ili kokosa. Opat Suger iz Saint-Denisa (1081.–1151.), jedan od najdomišljatijih crkvenih velikodostojnika srednjeg vijeka, detaljno opisuje kako je oko 1140. godine dao svojim zlatarskim majstorima da malu porfirnu amforu, pronađenu u riznici kraljevske opatije kraj Pariza, preoblikuju u posudu za sveta ulja u obliku orla, koja se danas čuva u Louvreu. Trebalo je proći gotovo 800 godina da Pablo Picasso 1942. u sličnom bljesku genijalnosti sastavi upravljač i sjedalo bicikla iz otpada u, sada znamenitu, bikovu glavu.

Za Beera su dva natpisa ET IN ARCADIA EGO i SELVA OSCURA na vanjskim stranama kamenice, hermetička ograda njezine unutrašnjosti i njezin simbolički položaj u turističkom središtu staroga grada Korčule dovoljni za stvaranje umjetničkog djela. Arkadija je regija u grčkom Peloponezu, idealizirani pastoralni kraj još od antike, koji je rimski pjesnik Vergilije (70.–19. pr. Kr.) opjevao u svojim Bukolikama kao zemlju snova, gotovo zemaljski raj pod zaštitom boga Pana. Johann Wolfgang Goethe (1749.–1832.) upotrijebio je refleksivni uzvik „I ja u Arkadiji“ kao moto u oba sveska svojega autobiografskog putopisa iz Italije (1786.–1788.), objavljenog 1816. i 1817. godine. Za njega je to vjerojatno bio izraz nostalgičnog prisjećanja, trideset godina kasnije, na najljepše razdoblje života. Iako izostaje u konačnom izdanju Djela (1827.–1830.), taj je izraz brzo postao dijelom kulturne baštine rastućeg građanskog sloja u doba bidermajera.

U komentarskom dijelu „Talijanskog putovanja“ u münchenskom Goetheovu izdanju iz 1992. temeljito se razmatra dvoznačnost izraza ET IN ARCADIA EGO u odnosu na Goetheovo nostalgično prisjećanje, kao i njegovo značenje u slici istoga naslova Giovannija Francesca Barbierija (poznatog kao Guercino, 1591.–1666.) iz 1618./21. kao memento mori. Guercino, koji je vjerojatno prvi slikar koji se bavio temom Arkadije, prikazuje dvojicu pastira u idiličnom krajoliku kako iznenađeno promatraju masivni kameni lijes, sličan Beerovoj kamenici, na kojem leži lubanja s s razornom ozljedom od udarca, koju još uvijek glođe miš. Natpis ET IN ARCADIA EGO jasno je vidljiv na poklopcu lijesa i poručuje da je smrt prisutna čak i u tom idealnom svijetu. Dok su pastiri na slici posebno zatečeni prizorom lubanje, natpis je više upućen promatraču slike.

Nicolas Poussin (1594.–1664.), koji je poznavao Guercina i njegov krug tijekom boravka u Rimu, prikazao je pastire i pastiricu u arkadijskom krajoliku kako nailaze na sarkofag, u ranijoj verziji iz 1624./25. (Chatsworth vojvoda od Devonshiera) bogato ukrašen s lubanjom i natpisom. U drugoj verziji iz 1635.–38. (Pariz, Louvre), u pastoralnom krajoliku stoji masivni kameni sarkofag. Trojica pastira, očito pismena, pomno proučavaju natpis na njegovoj strani, dok jedna dostojanstvena žena, mirnom gestom, ukazuje na sveprisutnost smrti čak i u zemaljskom raju.

Tako natpis na jednoj strani kamenice predstavlja pastoralnu, arkadijsku stranu otoka Korčule, uz podsjetnik na prolaznost toga zemaljskog raja, dok natpis SELVA OSCURA upućuje na „Crni Krf“ i njegove šume, jedinstvene među dalmatinskim otocima. Taj izraz potječe iz „Božanstvene komedije“ Dantea Alighierija (1256.–1321.), remek-djela svjetske književnosti, u kojem pjesnik opisuje svoje putovanje kroz Pakao i Čistilište do Raja. Već u prvom pjevanju Pakla opisuje svoje lutanje selva oscura-om, tamnom šumom:

Tri grabežljive zvijeri, svaka opterećena simboličkim značenjima, vučica, lav i leopard, sprječavaju ga da ode. Te tri životinje iz Jeremije 5,6 simboliziraju tri vrste grijeha koje nepokajanu dušu vode u jednu od triju velikih odaja Pakla. To su neumjerenost (vučica), nasilje i bestijalnost (lav) te prijevara i zloba (leopard). U svojoj nevolji Danteu se ukazuje lik koji se predstavlja kao pjesnik Vergilije, kojega već poznajemo iz Arkadije:

Vergilije je sada njegov zaštitnik i vodič sve do Čistilišta.

Kroz stoljeća su rukopise Božanstvene komedije pratili dojmljivi prikazi na koje se umjetnik Beer može referirati. Primjerice, u djelu Vita Imperatorum iz 1413. godine (Pariz, BNF, inv. 2617) lombardijski majstor prikazuje prizor u stiliziranom noćnom, stjenovitom krajoliku. Prilično mladolik Dante, odjeven u plavu haljinu i crvenu beretku, zabrinuto stoji na putu, okružen trima vrlo naturalistički prikazanim zvijerima. Ostarjeli Vergilije, ogrnut crvenim plaštem, vizionarski se pojavljuje iz pukotine u stijeni i okreće prema Danteu. U kasnijem srednjoitalijanskom rukopisu, Commedia di Federico da Montefeltro (1422.–1482.) iz 1478./82. (Biblioteca Apostolica Vaticana, Ms. Urb. Lat. 365, c. 1 r.), Dante, odjeven posve u plavo, i Vergilije, u crveno, ljubičasto i zlatno, prilaze zvijerima koje ih čekaju. Dok je krajolik, stijena s desne strane i selva oscura s lijeve, prikazan idealizirano ali realistično, životinje djeluju pomalo nespretno; vučica podsjeća na jazavca, leopard na risa, a lav na domaćeg mačka. Zanimljivo je, međutim, da krajolik podsjeća na Melainu Korkyru Simona Beera.

Tako ovaj artefakt, pokrivena kamenica s dva natpisa, može simbolizirati drugu fazu umjetnikova života na Korčuli. No što znači zagonetni naslov djela: MA Moments? Simon Beer, koji je tijekom studija proučavao i japansku filozofiju i epistemologiju, ovdje dolazi do zanimljivog zaključka: znak 間 (MA) ključna je sastavnica budističke i šintoističke misli. Taj sugestivni kineski znak sastoji se od vanjskog okvira 門 (vrata) i središnjeg znaka 日 (Sunce) te označava „ma“ — negativni prostor. Riječ ma može se približno prevesti kao „razmak“, „prostor“, „stanka“ ili „prostor između dvaju elemenata“. Pojam prostora doživljava se postupno, kroz niz prostornih intervala. U japanskom jeziku „ma“ znači prostor, ali i interval; najbolje ga je opisati kao osjećaj mjesta, ne kao zatvorenu trodimenzionalnu cjelinu, nego kao istodobnu svijest o obliku i ne-obliku koja proizlazi iz pojačane percepcije.

MA Moments tako se sastoji od dvaju rubnih elemenata: ograničenog arkadijskog užitka i nadilaženja selva oscura-e. Istinski uvid, međutim, treba tražiti u hermetički zatvorenom međuprostoru kamenice, premda ostaje otvoreno pitanje može li se on uopće pronaći. Upravo to je zadatak koji Simon Beer svojom instalacijom postavlja posjetiteljima Crkve Gospojine u središtu Korčule. Ljudi navikli da im je na putovanjima sve unaprijed organizirano ovdje dobivaju priliku za meditativno promišljanje.

Nekada su putovanja imala i cilj i put. Simon Beer tu je temu opsežno istraživao u svom radu. Primjerice, 2012. godine projektom Adventus in Meymac, kada je tijekom 25 egzistencijalno zahtjevnih dana hodočastio od Züricha do opatije Saint-André u Corrèzeu u Francuskoj. Godine 2019., projektom Quelqu’un qui s’occupe de moi, istraživao je sudbinu zalutalih oceanskih plutača iz Arcachona. Još ranije, 1996., u projektu Dear Diary, everything has happened so fast and furiously that I can hardly believe I’m really on my way around the world, pratio je apsurdno svjetsko putovanje kultne lutke Barbie. Možda će projekt MA Moments uspjeti doprijeti i do onih kojima se već i pola sata čekanja u zračnoj luci čini kao prevelik napor.