Dizajn u zbjegu El Shatt

Koja je uloga grafičkog dizajna u kriznim situacijama, u vremenima kada se zajednice premještaju, reorganiziraju i nastoje održati minimum kulturne i komunikacijske normalnosti? Što dizajn može naučiti iz iskustava ratnih migracija, izbjeglištva i situacija u kojima su materijalni resursi gotovo nepostojeći, dok su identitetska pitanja izražena i samim time podložna propagandi?

Tijekom Drugog svjetskog rata 28 000 Hrvata izbjeglo je ratna stradanja u domovini premještanjem na miran teritorij u Egiptu. El Shatt je zajedničko ime za tri izbjeglička logora (El Shatt, El Khatatba i Tolumbat) u kojima je od 1944. do 1946. boravilo evakuirano stanovništvo Dalmacije. Najveći od njih El Shatt, bio je formiran u pustinji na površini od 260 km² i podijeljen na pet manjih podlogora, a ljudi su živjeli pod šatorima. Organizatori zbjega, partizani komunisti, nastojali su educirati djecu i odrasle unutar antifašističke ideologije te ostvariti svojevrsni komunistički model naselja koji bi Zapadu pokazao kako će izgledati nova Jugoslavija nakon rata. To je uključivalo i slobodno vjersko izražavanje. Osnovane su škole u kojima je podučavalo 282 nastavnika, pokrenute su razne radionice, zajedničke praonice, izdavale su se novine, organizirale sportske aktivnosti, a u jednom je šatoru bila uređena i crkva.

Ova studijska izložba promatra izbjeglički logor kao iznimno svjedočanstvo kulturne otpornosti i stvaralačke snage. Nastavlja istraživački rad Ivana Ramljaka, autora dokumentarnog filma El Shatt – nacrt za utopiju (2023., Kompot). Tijekom priprema za film digitalizirano je oko 1500 foto-negativa iz Muzeja grada Splita, a ukupno je obrađeno više od 5 000 fotografija iz raznih privatnih i javnih arhiva. Među njima se nalaze i snimke koje dokumentiraju višenamjenski i improvizirani grafički dizajn u svakodnevici logora, koji čine sastavni dio ove izložbe.

Partizanske su vlasti u okviru Centralnog odbora zbjega osnovale pet odsjeka. U kontekstu dizajna bila su aktivna čak dva: Propagandni i Kulturno-informativni odjel, koji je pak bio podijeljen u četiri sekcije: glazba, dramska, likovna umjetnost i arhitektura i fotografija. Tu su djelovale kiparske, slikarske, pismoslikarske i fotografske radionice, koje su postale središta kulturne i vizualne proizvodnje. U sekciji za likovnu umjetnost djelovali su trinaest slikara, kipara i arhitekta.

Likovni umjetnici i pedagozi Ante Kostović, Ante Šitić, Rudolf Bunk, Živko Kljaković i Kuzma Vitaljić osnovali su Školu za umjetni obrt i Pionirsku radionicu, gdje su zajedno s polaznicima oblikovali vizualni identitet logora. Fotografsku radionicu je vodio splitski fotograf Ljubomir Garbin. Učenici i polaznici radionica, mnogi bez prethodnog umjetničkog obrazovanja, sudjelovali su u stvaranju natpisa, plakata, ilustracija, zidnih novina i dekoracija. U tom je procesu prevladavao duh kolektivnog rada i zajedničke svrhe: autorstvo je rijetko isticano, a dizajnerska su rješenja nastajala kroz zajedničko promišljanje, improvizaciju i dijeljenje znanja. Tek se manji broj radova može atribuirati pojedincima, dok je većina nastala kao rezultat anonimne, ali izrazito žive zajedničke prakse.

Već nekoliko dana po dolasku prvog konvoja s izbjeglicama u El Shatt, 4. veljače 1944., otisnut je prvi broj dnevnih novina Naš list, čija je naklada dosezala do 850 primjeraka. Povodom godišnjice objavljivanja zapisano je: „U našoj se tehnici tokom prošle godine izvršilo još mnoštvo drugih radova. Izrađeno je osim 'Našeg lista' 8163  brošure, 71 264 raznih tiskanica i 6335 raznih ostalih radova.” Objavljeno je niz periodičnih izdanja: Naš pionir, Pionir, Žena zbjega, Omladinska riječ, Kronika zbjega i Prosvjeta. Te su tiskovine bile više od pukih glasila. Postale su istodobno prostor top-down propagande u ratnim uvjetima, ali i bottom-up prostor kolektivnog izraza te dokument zajedničkog života. U njima su se objavljivale vijesti iz domovine i svijeta, propagandni tekstovi, literarni i edukativni sadržaji, ali i crteži, pjesme i dosjetke koje su prenosile duh zajednice i svakodnevni život u pustinji.

Grafički dizajn tih publikacija bio je iznimno inventivan, nastajao u gotovo nemogućim uvjetima, većinom uz improvizirane „uradi sam” tehnologije izvedbe. Tekstovi su pisani pisaćom mašinom, a vizualni elementi poput okvira, naslova i ukrasnih linija izrađivani su tipografskim znakovima u duhu improviziranog ASCII dizajna. Takav skromni prijelom stranica ponekad je likovno obogaćen malim ručnim ilustracijama, jer nestašica papira nije dopuštala veće, osim na naslovnicama. Publikacije su tiskane šapirografom i ciklostilom, tehnikama koje su dopuštale crno-bijeli otisak. Ipak, unatoč ograničenjima, dizajneri su nalazili načine da unesu boju i dinamiku. Primjerice, naslovnica Našeg lista obogaćena je ručno pečatiranom crvenom zvijezdom, a u jednom slučaju, na naslovnici časopisa Prosvjeta, svjedočimo tisku ciklostilom u dvije boje. Iznimke čine Početnica, udžbenik za učenje abecede, koji je tiskan u boji u profesionalnim tiskarama, te poneka naslovnica publikacije.

Zidne novine, postavljene na ploče u javnim prostorima logora, bile su kolaži tiskanih tekstova, crteža i fotografija. Takve su zidne novine služile kao zajednički prostor izraza i komunikacije, svojevrsni vizualni medij zajednice, gdje su se svakodnevno ispisivale i dopunjavale vijesti, obavijesti, stihovi i crteži.

U vizualnom identitetu zbjega posebno mjesto zauzimaju plakati. Većinom su plakati bili crtani ručno i izrađeni u jednom primjerku. Izuzetak su dva plakata za izložbe tiskana u boji u profesionalnim tiskarama izvan logora: plakat za Izložbu jugoslavenske umjetnosti i znanosti, izrađen na francuskom i arapskom jeziku, te plakat za Izložbu zbjega iz 1944. godine. Oba potpisuje Rudolf Bunk, njemački slikar i dizajner čiji rad odlikuje konstruktivistička disciplina tipografije i geometrijska kompozicija. Osim tiskanih radova, Bunk je ručno izrađivao plakate i edukativne panele, poput poznatog billboarda „Ubij muhu”, kojim se poticala higijenska svijest stanovnika logora.

Bunk je oblikovao i naslovnice časopisa Žena zbjega, Sa lijekovima spašavamo sinove slobode i Prosvjeta. Naslovnica Prosvjete iz ožujka 1945. primjer je strogog konstruktivističkog dizajna. Linije i tipografski elementi tvore geometrijski okvir, a jedini dijagonalni element, nagnut naslov, unosi ritam i pokret. Ilustracija šake s upaljenom bakljom u središtu naslovnice nosi snažnu simboliku prosvjetiteljstva, napretka i zajedništva, ostvarenu pod utjecajem ekspresionističkih grafika u linorezu.

Rudolf Gerhart Bunk (1908.–1974.) studirao je germanistiku i povijest umjetnosti u Berlinu te slikarstvo kod ekspresionista Maxa Beckmanna u Frankfurtu. Nakon što mu je nacistički režim zabranio rad, 1938. godine preselio se na Koločep, a 1943. pridružio se partizanima. Nakon boravka u El Shattu vratio se u Split, gdje je radio kao scenograf i redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu do 1972. godine.

Svoj doprinos oblikovanju tiskanih materijala dala je i Vojka Ružić (1919.–1992.), tada studentica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Ilustrirala je naslovnice časopisa Naš pionir i Omladinska riječ (čija je glavna urednica bila Savka Dabčević). Zajedno s Kuzmom Vitaljićem 1945. godine ilustrirala je Početnicu, tehnički i vizualno najambiciozniju tiskovinu nastalu u zbjegu. Prvi dio Početnice, tiskan u tiskari El Sabban u Kairu u boji na 36 stranica, donosi abecedu popraćenu bogatim ilustracijama i kolažima nadahnutima avangardnom estetikom, dok je drugi dio otisnut crno-bijelo u tiskari britanskih saveznika u Egiptu, s nizom kratkih tekstova čiji su naslovi tiskani različitim pismima. Time je Početnica postala vrijedan dokument o tipografskim i tiskarskim mogućnostima sredinom četrdesetih godina.

Unatoč prisutnosti nekoliko prepoznatljivih imena, najvažniji aspekt dizajna u El Shattu ostaje njegova kolektivna priroda. Vizualna kultura logora nastala je iz zajedničkog napora, improvizacije i dijeljenja znanja. Učenici, amateri, učitelji i umjetnici zajedno su oblikovali komunikacijski sustav zajednice, uključujući orijentacijske natpise, edukativne materijale, plakate, publikacije i zidne novine. Primjenu inovativnih dizajnerskih i tipografskih rješenja možemo uočiti i u dječjim radovima uporabnih predmeta, poput vezenih torbi. Dizajn u tom kontekstu nije bio luksuz, nego sredstvo zajedništva, oruđe organizacije i oblik otpora.

Kroz skromne, ali iznimno domišljate radove nastale u El Shattu svjedočimo dizajnu kao jeziku preživljavanja i humanosti. U pustinji, u uvjetima oskudice, dizajn je postao način da se stvori red, identitet i smisao, da se očuva osjećaj dostojanstva i zajedništva. Duh kolektivnog stvaranja prevladao je individualna autorstva, oblikujući jedan od najznačajnijih primjera zajedničke vizualne kulture u povijesti izbjeglištva.

Izložba Dizajn u zbjegu El Shatt podsjeća da dizajn nije samo estetska praksa, već i društveni čin, izraz volje za komunikacijom, zajednicom i ljudskošću, čak i ondje gdje se čini da je sve drugo privremeno i nestalno.

Darko Fritz i Ivan Ramljak

Izvori:

an., „Godišnjica izlaženja 'Našeg lista'.“ U: Naš list, br. 358, 6. 2. 1945.

Bežić-Božanić, Nevenka. „Likovno-pedagoški rad.“ U: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El Šatu 1944.–1945., ur. Josip Pivac. Zagreb: Pedagoško-književni zbor; Savez pedagoških društava SR Hrvatske (Informator), 1980., str. 95–101.

El Shatt: zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.–1946.). Ur. Nataša Mataušić. Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 2007.

Ivanuš, Rhea. „Hrvatski zbjeg u pustinju Sinaja.“ Hrvatska revija (Zagreb), god. 9, br. 3 (2009), str. 93–100.

Matošić, Jerko. „Izdavačka djelatnost.“ U: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El Šatu 1944.–1945., ur. Josip Pivac. Zagreb: Pedagoško-književni zbor; Savez pedagoških društava SR Hrvatske (Informator), 1980., str. 126–131.